Početak kraja Milorada Dodika
Milorad Dodik i SNSD ostali su sami u samoubilačkoj misiji borbe protiv svih a za svoju usku viziju Republike Srpske. Istina, prate ih koalicioni partneri, ali oni su, naročito DNS Marka Pavića, već par puta na nekim krupnim pitanjima pokazali da i nisu baš puki dizači ruku i da skupo naplaćuju lojalnost.
Piše: Jusuf Kapić
Opozicija okupljena u Savez za promjene na bizarnom i nelegalnom referendumu o prazniku 9. januara pretrpila je poražavajući poraz. Nasjeli su na Dodikovu jeftinu podvalu da podrže referendum tik uoči Lokalnih izbora. Opozicija je bukvalno odradila veliki posao u Dodikovoj predizbornoj kampanji. Danas mogu uprazno plakati i kukati kako ih je prevario, jer rezultate referenduma nikada nije valjano sproveo. Ipak, kada je Dodik počeo mahati novim referendumima, lideri opozicije bili su oprezniji.
Definitivni razlaz Dodika i Saveza za promjene na planu „krupnih nacionalnih pitanja“ desio se ove sedmice kada poslanici opozicije u Narodnoj skupštini Republike Srpske nisu prisustvovali sjednici na kojoj je donešena jedna od bitnijih odluka na putu Dodikove propasti.
Odlučio je Dodik zloupotrijebiti Narodnu skupštinu putem svoje glasačke mašinerije i izglasati nekakvu rezoluciju o vojnoj neutralnosti Republike Srpske. Jeftina je to igra na negativni sentiment većine Srba u BiH i Srbiji prema NATO-u, naravno, ali Dodika niko nije pitao je li on neutralan. Jer administrativne jedinice unutar države niko i ne pita šta misle o vanjskoj politici. Odluka NSRS o vojnoj neutralnosti pravno je valjana kao i eventualna odluka Zeničko-dobojskog kantona da se priključi NATO-u.
Opozicija je od referenduma naučila lekciju pa je tako ovu sjednicu bojkotvala, čak i opstruirala. Istina, niko nije rekao da se time suprotstavljaju Dodikovom srljanju u međunarodnu izolaciju, ali ovaj put ih Dodik nije uspio krupnim nacionalnim pitanjem uvući u svoje živo blato.
Sedmicu ranije, opozicija je učinila isto kada je Dodik od prvostepene oslobađajuće presude Naseru Oriću pokušao napraviti historijski momenat odlaska Srba iz pravosudnih državnih institucija. Čak je i dosad servilni Mladen Ivanić uspio odoljeti izazovu podrške Miloradu Dodiku. Svakako, opozicija je ispucala svoju porciju rafala po Oriću, pravosuđu i kome sve ne, ali ovaj put nije nasjela na šibicarske trikove Milorada Dodika.
Dodik može tražiti podršku i po Rusiji i po desničarskim austrijskim krugovima, kod Dragana Čovića ili Kolinde Grabar-Kitarović, ali nema više homogenu podršku tamo gdje je najvažnije – kod kuće. Aleksandar Vučić možda će ga još malo u nadmudrivanjima sa zapadnim političarima koristiti kao polugu, tretirati ga kao nestašnog rođaka kojeg tobože može dozvati pameti na fin način. No, i pragmatični Vučić radije će izabrati i podržati Vukotu Govedaricu i Branislava Borenovića, primjerice, jer ove mlade političare ne pritišće nikakav teret korupcije, nelegalno stečene imovine, loših privatizacija i tajkunskih ucjena.
Da šef SNSD-a gubi kontrolu pokazuje i činjenica da je javno tvrdio kako je htio uhapsiti visoku zvaničnicu Ureda visokog predstavnika. Posljednji put kada su srpske vlasti hapsile strane zvaničnike, vojnike UNPROFOR-a, u proljeće 1995., uzvraćeno im je bombardovanjem vojnih položaja. Šta Dodik priželjkuje danas, neko novo bombardovanje po cijenu ostanka na vlasti i spašavanje svoje klike?
Ipak, nije nerealno očekivati da će Dodik pokušati ponovo biti kooperativan prema strancima i da posljednjim suludim potezima zapravo samo podiže sebi cijenu. Pitanje više nije hoće li Dodik takav izlaz, jer drugog i nema. Pitanje jeste jesu li stranci normalni da, nakon deset godina političkog avanturizma na premisama rane Karadžićeve politike, ponovo vjeruju Miloradu Dodiku.
(Bportal.ba)